Prof. J. Baldani (1991)
Pasteli
Josipa Rubesa govore o sublimiranoj vizuri prostora koji
odiše
savršenim redom i mirom, gdje su tlo, raslinje od trave
do stabala
te poneko zdanje na obzoru, zaustavljeni u jednom trenutku postojanja i
fiksirani kao znamen identifikacije slikara s motivom. Ne
narušavajući
vjernost figuraciji, autor nekim čudesnim postupkom opservirano
pretvara u gotovo nadrealnu idilu. Skladu kompozicije pridružuje
harmonično ispreplitanje boja, da bi korištenje svjetla kroz
senzibilne
preljeve pridonjelo pretpostavci nestvarnog. Njegovi krajolici
Hrvatskog zagorja zapravo su pjesme o ljepoti, skladu i toplini, poeme
o potrebi čovjeka da prihvati prirodu kao nedjeljivu cjelinu.
Prof. J. Baldani (1998)
Širina pejsaža stalna je Rubesova inspiracija koja slikarskom preobrazbom dobiva novu dimenziju unutar znanog. Rubes teži stalnom produbljivanju motiva dosižući onu razinu tumačenja krajolika kojim se pojedinačno približava općem. Rubes ne odstupa mnogo od odabranih kompozicijskih rješenja s prevladavanjem horizontalnosti scene s naglašinim razdjelnicama prizora i obogaćenjem raslinjem bilo na liniji razgraničenja ili oblicima utkanim u prostor dragog krajolika. Rubes je slikar posebnog senzibiliteta za boju. Odabir zelenog je bez sumnje vrlo zahtjevan jer zeleno je vrijednost najmanjeg aktiviteta spram energije drugih boja. Rubes nalazi idealne odnose "punog i praznog" u rastu boje koja je odrednica ugođaja, smiraja i tjeskobe, ali i tihe radosti. U pjesažu punih likovni događaja, slika je klasične estetike u kojima se spaja impresija i promišljaj, građenih tehnikom pastela, s maznošću poteza, njegovom vidljivom strukturom i tkivom u kojem gradivno crtovlje stvara novo "izdanje" pejsažnog, Rubesovske ljepote, prilog je suvremenom hrvatskom pejsažimu.